Biološka je raznolikost posljednjih godina u središtu pozornosti ne samo znanstvenika i udruga koje se brinu o zaštiti prirode i okoliša nego i vlada velikoga broja država. To se vidi i kroz provođenje zaštite bioraznolikosti zakonskim regulativama, ne samo u dokumentima o zaštiti prirode već i onima koji reguliraju trgovinu, prostorno planiranje i pomorski promet.

Biološka je raznolikost pojam koji označava svu raznolikost života i dio je biogeokemijskih procese u prirodi te bitna komponenta u kruženju tvari i održavanju klimatskih procesa na Zemlji, a općenito se dijeli u tri skupine: geni, biljne i životinjske vrste te ekosustavi. Smanjenjem biološke raznolikosti Zemlja i čovjek postaju sve ugroženiji. Iako je biološka raznolikost prirodno podložna stalnim promjenama te su mnoge vrste tijekom evolucije i prirodno iščezavale, u današnje su vrijeme različite čovjekove djelatnosti pridonijele ubrzanom nestanku vrsta i smanjenju bioraznolikosti. Čovjek svojim djelovanjem od uništavanja staništa, cijepanjem prirodnih ekosustava, onečišćenjem ekosustava raznim štetnim tvarima, prekomjernim iskorištavanjem biljnih i životinjskih vrsta, genetskim inženjeringom i unošenjem stranih vrsta utječe na stanje bioraznolikosti, uglavnom u negativnom smislu. Nakon uništavanja se staništa kao drugi najveći uzrok smanjenju bioraznolikosti u svijetu smatra problem unošenja stranih vrsta. U morskim je ekosustavima biološka invazija jedan od većih problema kojim se struka intenzivnije počela baviti zadnjih desetljeća. Zahvaljujući je velikom europskom međudržavnom projektu DAISIE (Delivering Alien Invasive Species Inventories for Europe) u Europi zabilježeno više od 11 000 stranih svojti. Od svih je njih izdvojeno 100 najgorih, invazivnih, među kojima su mnoge prisutne i u Hrvatskoj. Većina je tih unesena vrsta iz Sjeverne Amerike ili Azije. Najnovije sinteze biološke raznolikosti opisuju Mediteran s obzirom na bioraznolikost kao vruću točku (engl. hot spot) s brojem od 17 000 udomaćenih morskih vrsta, od kojih je više od 600 ili 3,3% unesenih vrsta.

 

Milvana Arko-Pijevac (1960.) diplomirala je biologiju, smjer ekologija, na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstveni i stručni su joj interesi iz ekologije mora i rasprostranjenosti bentoskih biocenoza u Kvarneru. Zaposlena je kao muzejska savjetnica u Prirodoslovnom muzeju Rijeka, gdje je voditeljica zbirki morskih beskralješnjaka. Sudjeluje u pedagoškom radu kao organizatorica i voditeljica brojnih predavanja i radionica.