Radionica molekularnih struktura

Voditelj:
Nenad Raos

Posjetitelji bi slagali modele molekula najrazličitijih spojeva. Povremeno bi se organiziralo slaganje molekula prema zadanoj konstitucijskoj formuli ili kemijskom imenu. Najbržim i najboljim slagačima pripala bi nagrada: knjige (katalozi) izložaba Ljepota molekulskih struktura i Deset kemijskih pokusa, kojih je autor Nenad Raos.

Termin:
Utorak, 13.svibnja 2003. 10.00-13.00
Srijeda, 14.svibnja 2003. 10.00-13.00
Četvrtak, 15.svibnja 2003. 10.00-13.00
Petak, 16.svibnja 2003. 10.00-13.00
Subota, 17.svibnja 2003. 10.00-13.00
Nedjelja, 18.svibnja 2003. 10.00-13.00

Mjesto:
TM VD

Tko želi znati više:

Nenad Raos:

LJEPOTA MOLEKULSKIH STRUKTURA (STVARANJE JEDNE IZLOŽBE)

Glas Gospodnji dođe Nenadu, sinu Ivanovu... Na ovaj arhaični, biblijski način – začinjen s (pre)velikom dozom patosa – započinjem pisanje ovih svojih sjećanja o svojoj prvoj izložbi u Tehničkom muzeju, i svojoj prvoj izložbi uopće. Ovu je prvu rečenicu trebalo reći jer upravo tako započinju sva nova djela: negdje iz “božanskih” dubina ljudske podsvjesti izvire misao, ideja za koju ni onaj u čijoj se glavi rađa ne zna odakle potječe; stari su govorili o Muzama, a Sokrat je imao i ime za tog “drugog čovjeka” u njemu – Daimonion. Ali da bi se misao rodila, da bi izišla u punom sjanu iz dubina ljudske duše – poput Palas Atene iz Zeusove glave – treba imati neko sjeme. A to sjeme bila je kristalna struktura jedne molekule što ju je riješio profesor Branko Kaitner sa Zavoda za anorgansku kemiju zagrebačkog PMF-a. Ta nam je struktura, a bila je riječ o jednom kompleksu bakra s N-alkiliranom aminokiselinom, trebala otkriti još jednu tajnu prirode, a ono što je mene najviše zanimalo bilo je kakav je oblik molekula poprimila u kristalu, koju je mogućnost od milijuna mogućnosti “izabrala” da iznenadi kemičara i potvrdi ili pobije njegove teorije.I dok sam se divio novom obliku u sićušnom svijetu molekula, posjeti me moj školski kolega i vjenčani kum Slavko Tomić, inače organizator produkcije na obrazovno-znanstvenom programu Hrvatske televizije. Kako je moj kum Tom čovjek koji voli umjetnost, zagleda se u crtež i zapita me bi li ga mogao dobiti. Naravno da možeš, rekoh, pa to nije ništa – treba samo provući papir kroz fotokopirni aparat. A onda bljesnu misao: zar se ne bi od takvih crteža mogla napraviti izložba? A gdje drugdje nego u Tehničkom muzeju.Odmah nazvah Antu Radonića, jer zapravo nikog drugog nisam ni poznavao u Tehničkom muzeju. Ispričah mu sve, a on će: “Čuj, to je lijepo, ali o tome ne odlučujem ja. Morat ćeš razgovarati s našom ravnateljicom.”Kako su direktori uvijek negdje na putu, uvijek zauzeti i prezauzeti svojim obavezama, sastanak sam dočekao tek nakon desetak dana. Za to se vrijeme ideja izložbe sasvim iskristalizirala: kad sam došao u izložbenu dvoranu samo što se nisam zapitao: “A gdje su eksponati?”Brzo sam sročio prijedlog, no kada sam se konačno sastao s ravnateljicom Božicom Škulj i organizatorom Davorom Fulanovićem, uvidjeh da je moj lakonski stil izražavanja sasvim neprikladan da opiše živu sliku izložbe koja mi se rađala pred očima. Kao prvo, ni gospođa Škulj ni inženjer Fulanović nisu bili kemičari. Za jedanog biologa, koji je uz to diplomirao prije dvadesetak godina, kristalne su strukture bile nešto sasvim strano, jer očito u doba studija gospođa je Škulj mogla čuti tek za prve trodimenzijske strukture proteinskih molekula. Inženjer je Fulanović, strojar po struci, stao govoriti o kubičnim i heksagonskim kompaktim slagalinama – strukturama kojima se opisuju kristali kovina, no to je bilo kao da netko šahovskom velemajstoru govori kako i on zna micati figure. Jer ne prođe dan a da se u svijetu ne riješi bar jedna kristalna struktura, a tih struktura danas ima već toliko da ih je naprosto nemoguće pregledati bez kompjutora.

SAN I STVARNOST

Ja sam došao u Tehnički muzej sa svojim snovima, no inženjer Fulanović je došao sa svojom bilježnicom. Kažete da ćete crteže molekula dobiti od kolega iz Hrvatske i svijeta, no kako ćete to izvesti i koliko će to stajati? Neki će se crteži dobiti naprosto kao uvećane fotografije s komjutorskog ekrana, kažem. A znate li koliko košta izrada jednog takvog panoa? – pita Fulanović – sto maraka. Što je s izradom molekularnih modela (“skulptura”), kako će se eksponati prevoziti (Tehnički muzej, avaj, nema svoje službeno vozilo), tko će voditi izložbu (jer naši kustosi znaju premalo kemije za taj posao), tko nam može i hoće novčano pomoći (a u znanosti svi kubure s novcima)? Pitanja, pitanja, pitanja... A na svako je pitanje trebalo odgovoriti, jer u realizaciji izložbe i najsitniji detalj ima istu važnost kao i onaj najkrupniji. Klupko je ipak trebalo početi odmotavati s jednoga kraja.Sastavih dakle dopis na engleskom jeziku u kojem sam svoje kolege i ovdje i širom svijeta obavještavao o pripremanju izložbe - i što se od njih zahtijeva ako hoće sudjelovati. Nevjerojatno je koliko sam energije utrošio u pisanje tog dopisa: sve je moralo biti savršeno.“Poštovani doktore X”, počinjao je dopis. “Nadahnuti ljepotom svijeta struktura molekula odlučili smo ih prikazati najširoj publici u obliku izložbe. Izložba “Ljepota molekulskih struktura” održat će se u Zagrebu, u Hrvatskoj u jesen 1995. godine... Da bismo ostvarili tu zamisao trebamo vašu pomoć, kao i pomoć drugih kristalografa i kemičara diljem svijeta."Skupio sam oko dvije stotine adresa iz kemijskih časopisa (tražeći baš one članke u kojima su bile zanimljive kristalne strukture), gospođa Vesna Dakić – koja je sa strane Tehničkog muzeja preuzela svu brigu oko izložbe – dobrano se namučila da od tih imena i adresa sastavi dopise (jer je pismo trebalo djelovati kao dopis a ne kao cirkular), ali je odaziv bio ispod svakog očekivanja. Toliko utrošenog truda, a ono pristigle tek dvije ili tri slike. Čitatelj ne treba imati previše mašte da zamisli sav moj jad. Čitava je izložba dovedena u pitanje. Ne uspijemo li sakupiti dovoljno materijala, odluka je već visjela u zraku, morat ćemo se zadovoljiti s malom izložbom na prvom katu muzeja. Kako da toliko obilje misli svedem na tako malen prostor?Kako bilo da bilo, izložba se nije mogla održati u 1995. godini. Ništa strašno samo po sebi – ta nije riječ o prigodnoj izložbi – no mene su gonile slike neostvarenog sna.Vele da bi bitka kod Waterloou završila pobjedom Napoleona da se odjednom iznenada, iz neke tamne šume nije pojavio Blücher sa svojom konjicom koja je kao olujni vjetar rasjetala već iscrpljene francuske trupe i gonila ih sve do Pariza. Takav je neovjenčani pobjednik ove izložbe bio moj kolega s Instituta “Ruđer Bošković” dr. Ante Graovac. Poslao sam mu dopis, tek tako da ga obavijestim, a njegov je odgovor elektronskom poštom bio kratak: “Raos, ti si genije!” Ideja mu se neobično dopala (što se vidi već po ovoj neumjerenoj pohvali), a kako je bio organizator “micice” (MCC – Dubrovački međunarodni kurs i konferencija o vezi matematike, kemije i kompjutorskih znanosti) poslao je svim sudionicima skupa moj dopis domećući još svoju hvalu čitavoj zamisli. Počeli su pristizati radovi, a među njima je bio i rad Mađara Lajosa Jakaba1 – rad koji je na kraju izložbe proglašen “drugom pratiljom Miss molekulskog svijeta”.2

NIŠTA BEZ AGITACIJE

Ova spasonosna intervencija doktora Graovca prosvjetlila mi je pamet: od izložbe neće biti ništa ako se osobno ne angažiram, ako ne idem od čovjeka do čovjeka i osobno ga, štono se kaže, vučem za rukav. Prvo sam napisao pismo doktoru Zoranu Radiću, momE kolegi iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada koji sada radi u Sjedinjenim Državama, da mi pomogne. On je radio i još radi u prestižnom laboratoriju dr. Palmera Taylora koji se bavi, između ostalog, i kompjutorskim modeliranjem interakcija enzima s njihovim supstratima i inhibitorima. Povućen i tih, ali uvijek spreman da čovjeku pomogne, poslao je nekoliko slika molekula u velikom formatu i još k tome dijapozitive tih struktura – što su ih napravili on i njegovi kolege iz laboratorija. Prekrasnih li slika koja prikazuju najfascinantniji svijet molekula! Interakcija molekula u živim bićima nije samo “kemija” - iako se interakcije proteinskih molekula mogu sasvim lijepo svesti na kemijske reakcije i druge fizičko-kemijske interakcije, ne može se oteti dojmu da je i molekula enzima živa, da je to doista najmanja čestica života u živom organizmu. (Slika molekule proteina iz zmijskog otrova koja blokira rad molekule enzima što sudjeluje u prenošenju živčanog impulsa - rad doktora Radića - nosi svu dramatičnost borbe za život; taj je rad polučio prvu nagradu.)Drugi je pak put agitacije išao po zagrebačkim fakultetima i institutima. Mislio sam da je dopis svima jasan, da će ga svi pročitati do kraja i razumjeti kako treba. Pa ipak... Pa ipak, pisana riječ, a uz to u formi dopisa, malo kome može razbuditi maštu. Jer sve je bilo u mašti. Kemičari su, istina, navikli da slike molekularnih struktura prikazuju u člancima i na panoima (posteri na stručnim skupovima), no od njih se traži samo da strukture budu korektne. A to znači da svi atomi budu na broju i da svi budu ispravno obilježeni. Jedini “likovni” element koji se od takvih struktura traži je da svi atomi budu vidljivi, dakle da se molekula ne crta u takvoj orijentaciji u kojoj bi jedan atom (sasvim) prekrivao drugi.Nije bilo jasno ni što se od autora traži osim slike. Iako sam u dopisu naveo čak pet vrsta podataka koje bi mi autor trebao poslati uz sliku (tehničke detalje o kompjutorskom programu za crtanje, strukturna formula i ime spoja, ime i adresa autora, navod članka u kojem se ta struktura nalazi, opis i značenje strukture) malo je koji autor ove zahtjeve shvatio ozbiljno. Dobro je bilo ako bi naveo literaturni izvod, pa sam se mogao snaći čitajući izvorni znanstveni rad, no često nije bilo ni toga. A trebalo je pokriti svu kemiju: od biokemije i molekularne biologije, do organske i anorganske kemije, farmaceutske kemije i kemije okoliša. Dakle, išao sam od čovjeka do čovjeka i govorio mu što bih od njega htio dobiti. I tu se vidjela sva različitost kemičara. Iako je nekima crtanje molekularnih struktura bio svakodnevni posao, zbog nedostaka likovnog talenta i kulture izmicao im je estetski aspekt čitavog posla. Jer, ako ćemo pravo, crtanje struktura molekula spada u područje dizajna, a dizajner mora uzimati sve elemente u obzir. Molekula na izložbi mora biti zanimljiva kao struktura, lijepa kao crtež, zanimljiva kao problem (ili kao asocijacija na neki problem)... sve se mora sliti u jedan crtež. A to nije lako: ta ja sam kemičare poticao da budu grafički dizajneri!

ARHITEKT

Uvijek sam volio pisati, jer pisanje daje (kao i jedrenje) čovjeku beskrajnu slobodu: pred tobom je list bijelog papira (ili bijeli ekran kompjutora) i samo o tebi ovisi što će na njemu pisati. Otpora materijala nema, i čovjek se osjeća kao riba u vodi. (Ivo Andrić je pisao o strahu od bijelog papira; je li to možda strah od slobode?)Sasvim je druga priča sa pripremom izložbe. U glavi je sve jasno, ali to što je u glavi treba pretvoriti u realne objekte, a te savim realne objekte objekte treba smjestiti u realan prostor. Kad su mi dodijelili arhitekta (Ljubomira Miščevića) da sa mnom realizira izložbu, pomislio sam: “Što će mi taj? Pa ja imam sve u svojoj glavi!”Napraviti izložbu samo od slika bilo bi doista monotono, da ne kažem grublju riječ. Molekularne strukture ne postoje kao duhovi u zrakopraznom prostoru, posjetiteljima moramo približiti čitavu strukturnu (i drugu) kemiju, metode kojima se koristi, povjesne događaje... Jezgra atoma je deset tisuća puta manja od atoma, pa opet ona ima dvije tisuće puta veću masu od elektronskog omotača. Kad bi se materija sastojala samo od atomskih jezgri (kao u neutronskim zvijezdama) zrno maka imalo bi masu od čitave tone...Lijepa usporedba.No tu je usporedbu trebalo i zorno prikazati, ne ostati samo na riječima. I tako je na komad stakla priljepljeno zrno maka, a ispod eksponata nabacano dvadeset vreća cementa. Naoko jednostavno, a opet ništa bez arhitekta. (Kako nabacati vreće tako da hrpa bude što veća, i kako prikazati zrno maka da se vidi, a opet da se ne vidi?) Dakako, ništa ni bez organizatora. Jer cement je trebalo kupiti (nitko ga nije htio posuditi), prevesti i istovariti. Problem za sebe bila je grafitna mreža. Naime, želio sam da posjetitelj “uđe” u nekakvu molekulu, a najjednostavnija molekula je molekula grafita. Naime, ta se alotropska modifikacija ugljika sastoji od slojeva atoma ugljika povezanih u šestrokutnu mrežu. Mrežu bi bilo najlakše isplesti od užadi i postaviti je okomito ili malo iskošeno prema podu. Dakle, posjetitelj bi se ulazeći u dvoranu “smanjio” deset milijardi puta (što je lijepo pisalo na ulazu!) i tako sveden na atomske dimenzije ušao u svijet čudesnih struktura mikrosvijeta. Tako sam mislio ja.Ali tako nije mislio i arhitekt.Postavimo li tako mrežu, stao mi je tumačiti, ljudi će se o nju spoticati. Još bi nekome mogao i zub puknuti! Mrežu treba napraviti od drvenih lamela i nikako je ne treba protezati kroz čitavu dvoranu. Za dojam ulaska u svijet molekula bit će dovoljno naznačiti samo nekoliko grafitnih slojeva. Drugi je problem bila struktura dijamanta. Došao sam na ideju da bi se i ta struktura mogla izvesti kao mreža, tetraedarska mreža u tri dimenzije.Počeo sam za probu nešto plesti od konca, no – oslobodi dragi Bože! Atomi su u kristalu smješteni upravo geometrijskom preciznošću, po strogim simetrijskim pravilima, pa bi manjak simetrije u kristalu svakoga tko i malo zna kemiju navelo na uzvik: Pa to ne može biti kristal! (nego talina ili amorfna masa). Naš se arhitekt odmah snašao: mreža se mora napeti, a to znači isplesti oko prozirnog nosača (ribičkog flaka). Za sve je određen sanduk od pleksiglasa, prozirna kocka sa stranicama od jednog metra. Meni je prepušteno da odredim gdje bi trebalo izbušiti rupe za smještaj nosive uzice, a to je bio zaista delikatan posao budući da se do položaja tih rupa moglo doći samo zamršenim matematičim proračunom. I što je još gore, sve je (kao i obično) rađeno u zadnji čas: da sam pogriješio u proračunu rupa, mreža se ne bi mogla isplesti – i eksponata ne bi bilo na izložbi.

FOTOGRAF

U mojoj struci sporost je pravilo. Festina lente (žuri polako), što bi rekli Latini ili Langsam aber sicher (polako ali sigurno), kako kažu Nijemci. Kad čovjek dobije kakav znanstveni rad na recenziju, urednik ga (eventualno!) moli da posao “po mogućnosti” napravi za tri tjedna – mada su za to i dva dana dosta. Autorske korekture treba ispraviti i poslati u roku od 48 sati (posao od 2-3 sata) – no nitko ne kontrolira od kad tih “48 sata” teče (jer, razumljivo, pošiljalac ne zna kada je adresant pošiljku primio), a kada se ipak dogodi da urednik vidi da je zbilja sve gotovo u tih magičnih 48 sati, biva redovito stubokom iznenađen. Tako izgleda i mora biti: jer u znanosti ne znači ništa objaviti rezultate jedan ili dva mjeseca ranije, ali i te kako znači ako je i jedna brojka kriva!Ovdje je sve drugačije. Ljubomir Miščević, koga prijatelji zovu Bubi (a ja mu dodajem prezime Fušer, kasnije ćemo vidjeti zašto) funkcionira kao eskortni razarač. Stalno negdje žuri i juri: održava nastavu na arhitektonskom fakultetu, a u međuvremenu projektira (i po šest projekata istovremeno), postavlja izložbe, grafički uređuje kataloge... I sve radi u zadnji čas. Nikad dan ranije, ali nikad ni sat kasnije – nego sve napravi baš onda kad već svima hoće puknuti živci (a njemu, koji je u svemu najviše involviran, nikad ne pucaju). Kada će dobiti čir na želucu, povišeni krvi tlak, kardiovaskularnu i šećernu bolest ili barem kronični kolitis nitko ne zna, a možda ih zaista nikad neće ni dobiti jer, štono se kaže, dobro podnosi stres. Bit će da je to stvar navike na takve situacije, stvar samopouzdanja a sigurno i humora s kojim prihvaća sve životne daće i nedaće.Nasuprot tome, drugi suradnik na realizaciji izložbe, fotograf iz Muzeja grada Zagreba, ....... , funkcionira kao parni vlak. Sporo gura, ali vuče. Zašto smo angažirali fotografa?Zahvaljujući kompjutorima danas je kemičaru dostupna svaka molekularna struktura. Dovoljno je otvoriti baze podataka, a onda po jednom od mnogih ključeva pronaći molekulu koja nas zanima. I onda se struktura molekule pojavi na kompjutorskom ekranu. S kompjutorskog ekrana može sići kao crtež, ako imamo ploter ili neku sličnu spravu, no i kao slika, fotografija (što je nesumnjivo ljepše) - ako imamo fotografa. I tako s gospodinom ........ krenuh po laboratorijima. Prvo je došao do mojeg, da s ekrana snimi baš onu molekulu koja me je inspirirala za izložbu. Mjeri fotograf osvjetljenje, udaljenost, pazi da se odnekud na ekranu ne pojavi bljesak. Dođe jedna postarija kolegica: “Gospon, kad već snimate lijepe molekule mogli biste kraj njih snimiti i lijepe kemičarke.” I pokazuje na jednu mladu suradnicu. “Ne”, jetko ću ja, “ bit će bolje da snimi tebe, jer gospodin je iz povijesnog muzeja, pa su mu stariji eksponati više interesantni.” Zatim smo išli na “Ruđer”, da snimimo molekulu kalmodulina, moju ljubimicu čije sam hirove upoznao u Sjedinjenim Državama (zaista fascinantan protein koji, vežući se s kalcijevim ionima, regulira sve i sva u stanici). Bili smo i u Novom Zagrebu, u tvrtki Silicongraphic koja proizvodi softver za molekularno modeliranje (bilo je govora da se napravi kraći animimirani film o molekulama – no sve je ostalo samo na riječima).

“RENESANSNI ČOVJEK”

Na izložbi je trebalo izvesti “skulpture” nekih jednostavnih, no strukturno vrlo neobičnih molekula. Bila je tu molekula nalik na košaru (basketan), na švicarski grb, tj. križ (helvetan) i magen David, zvijezdu s Davidova štita (izraelan). No najzanimljivija je bila molekula buckministerfullerena (C60) – molekula nalik na nogometnu loptu. Sve je te modele trebalo napraviti od žice. Od žice, čudi se opet naš arhitekt, pa tko će to lotati, variti i to još tako precizno. I evo ti rješenja: u Rijeci radi Bruno Čalić, docent na tamošnjem Fakultetu za brodogradnju, a on je izumio nešto jednostavno, a opet... pravo Kolumbovo jaje. No Čalićevo jaje nije jaje nego kocka. Ako se kocka izbuši okomito za plohe i kroz prostorne dijagonale, dobiva se univerzalna spojnica (“hrvatska kocka” = CROCKA). Imamo li štapove primjerene dužine i za njih krocke napravljene od prikladnog materijala i uz to prikladne veličine, sa samo ta dva elementa možemo napraviti sve: stolice, police, ormare, krevete, vezove za brodove i – dakako – modele molekula.I tako je sve izrađeno u CROCKA – sustavu.E, nije. Molekula spomenutog buckministerfullerena trebala je biti glavna atrakcija izložbe koja bi već s dvorišta uvlačila posljetitelje u izložbenu dvoranu. No da bi se to ostvarilo, trebalo je imati “hrvatske kocke” odgovarajuće velićine, a sve je to tražilo i vremena i dobre organizacije. Ali Bruno Čalić je “renesansni čovjek” (kako za njega kaže naš Miščević), a takvi, “renesansni ljudi” rade ono što im je trenutno na pameti, a ne ono što hoće rokovi. Znajući njegove navade arhitekt je Miščević postavio rok tri mjeseca prije izložbe – pa opet je naš “renesantni čovjek” svoje modele napravio pred samo otvaranje izložbe. Sam buckiminterfulleren izveden je drugačije od ostatka izložbe, dakle bez crocke, i to u zadnji čas.Meni je već svega bilo dosta. Pa nitko nije baš tako zauzet da si ne bi mogao nekako isplanirati vrijeme. I napisah nevoljnom suradniku pismo. Dakle, to što je on kreativan, ne znači da se mora biti neodgovoran. I moj je otac bio kreativan (bio je književnik), pa mu se nikad nije dogodilo da bi i pet minuta zakasnio (sjećam se kad me je nazvao samo zato da bi se ispričao što će doći dvadeset minuta kasnije – i to u nedjelju, tek tako da nas vidi). Ni ja nisam daleko od svog oca, jer smatram, kao i on, da nepoštivanje vremena znači i nepoštivanje čovjeka – da se ne govori o tome da se nepotrebno gube radni sati i troše živci. Dakle, nagrdio sam ga kao malo dijete (a on se toga još i danas uz smijeh sjeća). Nije se popravio.

MUKE OKO KATALOGA

Izložba je, kao i svaka druga, morala imati svoj katalog. Katalog je trebao biti tiskan u boji i to dvojezično – prvi put u povijesti Tehničkog muzeja. Pisanje mi zapravo nije predstavljalo problem, jer ionako sve kemijske članke pišem uglavnom na engleskom (skoro lakše nego na hrvatskom), a onda je bilo lako s englekog prevesti na naš jezik. Na svu sreću imao sam uz sebe izvrsnog lektora (Nedu Banić), gospođu koja je odradila svoj radni vijek na mom institutu kao prevoditelj i lektor znanstvenih i stručnih članaka za institutski časopis (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju). Našao sam i recenzenta, profesora Milana Sikiricu sa zagrebačkog PMF-a koji se takoreći u zadnji čas uključio u izložbu s vrlo uspjelim eksponatima. (Mnogi me pitaju zašto nisam ranije uključio kolege sa Zavoda za opću i anorgansku kemiju PMF-a a i druge kemičare u organizaciju izložbe, pa bih izbjegao mnoge jetke komentare. Razlog je bio sasvim jednostavan: htio sam da izložba bude poput živog bića, pravo umjetničko djelo, a to je moguće postići samo ako sve vodi jedan čovjek. Znajući naše prilike, već sam vidio razne odbore, pododbore i ljude koji se svađaju što treba, a što ne treba biti na izložbi. Ovako se svatko mogao iskazati, a opet je izložba djelovala kao organska cijelina.) No sve se moralo raditi na brzinu. Profesor Sikirica dobio je samo 15 dana za recenziju, a da stvar bude još i gora upravo je pisao (na rok!) jedan udžbenik. Kad je sve bilo gotovo, knjiga se uređivala praktički u jednom tjednu, i to u tjednu prije izložbe. Grafičko je uređivanje preuzeo Ljubomir Miščević, u svom uobičajenom turbo-sistemu. Ali jao!Dođe dakle on i tiskar ponosno pokazujući ostisnut ovitak. Vidiš, kaže, kako sam na ovoj slici doradio ikonice s kompjutora – uopće se ne vidi da su bile mutne na fotografiji. Ja se pak zagledam u slova. Na naslovnoj stranici ne piše mnogo, no na engleskom samo THE BEAUTY OF MOLECULAR STRUCTURE. “Gdje je S?”, vičem i samo što ne padnem u nesvijest. Gdje je taj nesretni S u STRUCTURE? Ta nije “Ljepota molekulske strukture”, nego “Ljepota molekulskih struktura”! Tim gore što u knjižnom bloku piše naslov THE BEAUTY OF MOLECULAR STRUCTURES!To se više nije moglo ispraviti. Nisu mi donijeli ni predložak, ni probni otisak nego svih tisuću otisnutih ovitaka! Baciti pet tisuća kuna u smeće zbog jednog S!A onda su počela filozofiranja. Ako kažemo ljepota molekulske strukture, veli tiskar, onda to zvuči ljepše jer se misli na strukturu općenito (kao npr. “ljepota žene”), a to apstraktno, gotovo poetično značenje jednine još se više ističe u engleskom jeziku. Dakle, sveli smo fuš-posao na semantiku!No više nije bilo vremena za razmišljanje o tim i takvim detaljima. Bio je već ponedjeljak, a u srijedu, točno u podne trebalo je otvoriti izložbu. Svi smo se sjatili oko teksta tražeći pogreške, a onda me tiskar stavio u svoj auto da zajedno s grafičkim radnikom izravno na ekranu kompjutora kontroliram montažu slika i korekturu. Katalog se tiskao u utorak, a u srijedu, tek nekoliko sati prije otvaranja izložbe, vrijedni su “crnji majstori” obrezivali stranice.Kad je sve bilo gotovo, naravno da je u katalogu bilo više grešaka nego što bi ih normalan čovjek mogao podnijeti. I još: kad god otvoriš novu knjigu najprije vidiš greške. I još: stručni su tekstovi na greške jako osjetljivi, a među kemičarima se razvio gotovo kao sport običaj traženja grešaka (uglavnom u tuđim) člancima. Kada sam, dakle, na jednom predavanju slučajno susreo jednog sudionika izložbe, on me izgrdio na pasja kola kako sam mogao u tekstu uz njegovu sliku pobrkati troposferu sa stratosferom – ta što će ljudi o njemu misliti. Odbrusih mu da on s tim tekstom nema veze, jer ja sam tekst i napisao i potpisao. I onako zapjenjen sjurih se stubama na Mažuranićev trg (jer tamo se sve skupa i odigravalo). Sav bijesan istočih svoj gnjev pred Barbarom Vidošom, ne misleći u taj čas da je ona glavni urednik časopisa Polimeri. “Ma, što se ljutiš”, ona će meni, “ja takve stvari doživljavam svaki mjesec – čim izađe novi broj časopisa. Ta gdje bih bila da se ljutim.” Bilo mi je lakše.Da bismo povećali dignitet izložbe, a i lakše privoljeli kemičare na suradnju, zamolili smo Hrvatsko kemijsko društvo (HKD) da nas sponzorira. “Nemam ništa protiv”, odmah će ondašnji predsjednik Nikola Kallay, “no ne tražite nikakve novce.” Krasno. (Ipak su na kraju na svoj račun poslali četrdesetak obavijesti o održavanju izložbe svojim izabranim članovima.)No time ova čudna suradnja nije završena.Ako je HKD sponzor, onda bi bilo lijepo da predsjednik tog društva napiše i predgovor kataloga. Odoh opet do profesora Kallaya, no odmah mi reče da on više predsjednik nije, pa neka pitam onoga koji sada sjedi na njegovom mjestu. Koga? Profesora – nazovimo ga tako - X. Dakle, put pod noge pa na “Ruđer” da se dogovorim s X-om oko pisanja predgovora. “Ništa posebno ne treba reći”, velim, “jer osnovni, tematski sam predgovor već napisao. Dakle, meni je dosta samo nekoliko kurtoaznih rečenica.” “A, ne”, ljutnu se X, “meni nije dosta. No moram imati vremena da to napišem, dođi dakle za četrnaest dana.”I dođoh za četrnaest dana. Prvo sam ga dva sata čekao, premda smo se točno dogovorili za vrijeme, a onda je on – ni pet ni šest – preda mnom napisao rukom nekakav nemušti tekst. Grozno! Koliko sam se namučio da taj umotvor dovedem u kakav-takav red, a kad sam ga počeo prevoditi na engleski pao mi je mrak na oči. Kako prevesti nešto što nema smisla? (Netko će na ovu priču reći da crnim svoje kolege, no bilo bi bolje das se zapita kakvo to kemijsko društvo imamo kad predsjednici vide svoj posao samo kao čast, a ne i kao obavezu.)

OTVARANJE

I onda je došao konačno taj dan, srijeda 2. 10. 1996. godine. Kao da smo odjednom zaboravili sve muke i nevolje koje smo prošli s izložbom i jedni s drugima. Čitav smo vikend izložbu postavljali, svi zdušno radeći, ne pitajući ni za radno vrijeme ni za prekovremene sate. I tu sam osjetio svu snagu kolektiva Tehničkog muzeja. Uvijek sam nekako gledao te ljude pomalo s visoka, jer je, razumljivo, glavni teret izložbe dotad bio na meni. Nisu mi doista mogli pomoći u kemiji, ali kada su se stali postavljati eksponati, lijepiti plakati, rješavati stotine sitnih detalja o kojima prije nisam ni mislio – tu su se svojski iskazali. Dopremljen je i stari uređaj za rentgensku difrakcijsku analizu sda Zavoda za opći i anorgansku kemiju PMF-a. Kako je izgledalo premještanje tog uređaja od nekoliko stotina kilogrma s drugog kata i njegovo ponovno sastavljanje u Tehničkom muzeju ja (na svoju sreću) ne znam, ali i te kako zna Vesna Dakić, kustos Tehničkog muzeja i profesor Milan Sikirica koji su bili srce te operacije. Jedna do velikih nepoznanica izložbe bio je kemijski vrt. Metnu li se, naime, u otopinu vodenog stakla kristali anorganskih soli, iz njih će izrasti – djelovanjem osmotskih sila – “travke”, “žbunje”, “drveće” i “gljive”. Komplet za izradu kemijskog vrta rješio sam razmjerno lako: trebalo je samo pronaći pravo razrjeđenje vodenog stakla i odabrati soli koje nisu otrovne (da još, ne dao Bog, ne bih imao nekoga na duši!). No jedan od glavnih eksponata izložbe bila je velika posuda, zapravo akvarij, u kojem je trebalo uzgojiti čitav “kemijski cvjetnjak”. Nikada nisam, razumljivo, radio kemijski vrt u tako velikom volumenu (oko 20 litara). Najdalje što sam došao bilo je jedan ili dva decilitra. Dakle, jedan će bacati otopinu vodenog stakla, drugi destiliranu vodu, a kad se sve lijepo smiri ubacit ćemo kristale i posudu čvrsto zatvoriti staklenom pločom (to je potrebno da ugljikov dioksid iz zraka ne zamuti otopinu vodenog stakla). Sve je prošlo OK, baš kako smo predvidjeli, a onda je došlo ono čemu se nisam nadao. Možda bi mi Bruno Čalić, kao konstruktor brodova i podmornica, u tome pomogao, ali ja koji more poznajem uglavom samo s kraja nisam ni slutio da će se u posudi pojaviti valovi, i to tako jaki valovi koji će prijetiti da polome krhku “kemijsku travu”. A svemu je bio kriv taj nesretni pod izložbene dvorane Tehničkog muzeja, obični, i još k tome stari parket. Pred izložak smo stavili daske, da barem donekle ublažimo korake posjetitelja. Izložbu je, kao gost, otvorio akademik Nenad Trinajstić, inače znanstveni savjetnik na Institutu “Ruđer Bošković”. Inventivan, maštovit, kretativan – pravi čovjek da shvati i poruku i namjenu izložbe (gdje mi je pamet bila da njega nisam zamolio za pisanje predgovora!). I poslije se iskazao, jer je uz ostalo napisao i vrlo lijep osvrt na izložbu2 u kojem, na kraju zaključuje:“Izložba je ugodan doživljaj za svakog posjetitelja i vjerujem da je cijele obitelji mogu posjetiti i dobro se zabavljati. Ni Salon mladih ne pruža oku takve ugode kao izložba Ljepota molekulskih struktura. Sjećam se jednog slikara (Dimitrijević?) koji je tražio inspiraciju za svoja djela upravo u svijetu molekula. Možda bi to trebali činiti i današnji hrvatski mladi umjetnici?”

KNJIGA

Za trajanja izložbe nisam mogao odoljeti da svaki dan poslije posla ne navratim do Tehničkog muzeja (bilo mi je to lakše što se muzej nalazi na tramvajskom putu od posla do kuće). Među angažiranim studenima-kustosima bila je i Lora Žuža, moja sadašnja asistentica, kojoj je to bila prilika da se bolje uspozna sa strukturnom kemijom kojom će se kasnije baviti. Bilo je tu dosta posla za ad hoc kustose. Na izložbi je bilo dosta eksponata koji nisu bili samo za gledanje. Na velikom staklenom stolu mogle su se iz modela slagati molekule, a trebalo je pomoći posjetiteljima u tom poslu i ujedno (avaj, sasvim bezuspješno!) paziti da tkogod kući ne odnese pokoji atom ili kemijsku vezu. Bio je tu i stereoskop kojim se crtež kompleksa cinka s inzulinom mogao vidjeti u sve tri dimenzije, no samo ako je čovjek imao uvježbano oko. “Zagledajte se u daljinu”, pomagao sam posjetiteljima, “kao da ste popili dvije-tri flaše piva.” Među izlošcima bio je i jedan koji nije imao izravne veze s izložbom. Bila je to moja upravo tiskana knjiga Što je voda? (Kako za koga) koja se mogla za cijenu od 60 kuna kupiti na pultu. Što kažem šezdeset? Riječ je bila o tome da Tehnički muzej nije imao ovlasti da prodaje tuđe knjige, no ta se činjenica ustanovila tek kada su već po cijeni od 60 kuna prodani prvi primjerci knjige. I što sad? Tehnički muzej, istina, ne smije prodavati knjige, ali ako je netko akviziter onda on može prodavati knjige gdje želi – i po cijeni koju želi. I tako je odjednom cijena narasla na 65 kuna, a s njom i potražnja posjetilaca za knjigom (cijena od 65 kuna se, paradoksalno, lakše prihvaća od 60 kuna; neka psiholozi odgovore zašto).

EPILOG

dr. sc. Nenad Raos

Fusnote:
1 Tek sam kasnije, na kongresu MCC, bolje upoznao tog vrlo osebujnog čovjeka. Fizičar po struci, sada u mirovini bio je “najmlađi” od svih sudionika kongresa. Uvijek pun šale i vedrine (“ja sam po habitusu Ciganin, ali u srcu, u srcu sam Hrvat”), govoreći hrvatski kako ga “svi” Madžari govore (bez rodova) bio je glavna atrakcija kongresa 1998. godine. Inspiriran većom količinom ispijenog piva napisao sam mu i svečano uručio diplomu “Dubrovačkog zajebanog sveučilišta” u kojem ga proglašavam “doktorom zajebancije iz područja ignorancije” i dodjeljujem mu “sva nepravaprava koja mu po nepravu pripadaju”.

2 Komisija sastavljena od kemičara (N. Raos, A. Graovac), likovnih umjetnika (I. Kožarić, A. Maračić) i arhitekta (Lj. Miščević) proglasila je za Miss molekulskog svijeta rad Zorana Radića. Prvom je pratiljom proglašen rad Wing-Tak Wonga, a drugom rad Lajosa Jakaba. Nagrađenima je uručena specijalno tiskana diploma, čiji se tekst nalazi na 104 i 105 stranici kataloga izložbe.

3N.Trinajstić,Izložba Ljepota molekulskih struktura,Polimeri, 17 (1996) 271-272; o izložbi je još pisao Vjesnik (2. 10. 1999., str. 11) i Priroda (br. 11(1996), str. 28 i br. 1 (1997), str. 19.

4 Treba naglasiti da je u okviru izložbe održan niz znanstveno-popularnih predavanja na kojima su o govorili kemičari s Instituta “Ruđer Bošković” (Biserka Kojić-Prodić, Ante Graovac), Zavoda za opću i anorgansku kemiju zagrebačkog PMF-a (Boris Kamenar) i Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (Nenad Raos).

L e g e n d a
TM MD - Tehnički muzej Mala dvorana
TM VD - Tehnički muzej Valika dvorana
TM KAB - Tehnički muzej Kabinet
TM PLA - Tehnički muzej Planetarij